Mistreas of puppets

KLIK! :D

Neću se ja tako igrat.
Nije zabavno.
Odlazim, selim, bježim glavom bez obzira od daljnih kvarova na serveru, čekanja da se popravi, neprestanog refreshanja stranice, još neprestanijeg ponavljanja Page cannot displayed, krvavih očiju zabuljenih u ekran, blog-junkie tikova koji se pojavljuju samo u takvim prilikama, besanih noći, svega.
Idem na bloger.
Javit ću adresu.
(al to sve već neki znaju, jel tak?! :P)

vidimo se. tamo negdje...

mah mah

Zašto jučer nije bilo kvalitetnog posta kao što je Kowu obećano?
a) Zato što istinski umjetnici ne mogu raditi pod pritiskom (obratiti pozornost na gore boldano) jer pritisak koči njihovu maštu i genijalnost
b) Zato što se se i istinski umjetnici ponekad nakon dva sata sna, štrebanja, obranjene maturalne radnje i jednog rođendana izvale na krevet mrtvi umorni te nemaju snage ni izuti patike pri lijeganju u krevet, kamoli otipkati koju (manje-više-manje) pametnu.
d) Zato što mi kvalitetni postovi nisu specijalnost (osim onog ispod, al za kvalitetu i savršenost tog posta je kriva Eiccova slika, da, ona tamo zadnja. I najvažnija.)
c) Sve od navedenog.

Nda, obranih radnju, sad je ostala još samo matura. I prijemni. I to je to. :D Pih *odmahuje rukom*, piece of cake.
Samo puno svega i svačega za naštrebati.



Od čega čak ništa ne znam. Zapravo lažem. Znam definicije za "jezik" i "govor" koje sam učila cijelo popodne i ni sad nisam sigurna što je što. Il mi kronično fali entuzijazma il otupljujem.
Zašto trošiti dragocijeno vrijeme štrebajući? Nije li zabavnije npr. par sati prije početka obrane mature vjesiti na Icq- u?

Kety (1:45 AM) :
Ode ja po čokolino, ev me za minut.
@bzurg@ (01:50 AM) :
ljjjjjjjjupina
@bzurg@ (01:50 AM) :
jebo te čokolino
@bzurg@ (01:51 AM) :
koj vidjo jest čokolino u ova doba?
@bzurg@ (01:51 AM) :
sramoto jedna.......
@bzurg@ (01:51 AM) :
vid se kakas debela...........
@bzurg@ (01:51 AM) :
salo moš za vrat zabact.........
@bzurg@ (01:51 AM) :
s dupeta
@bzurg@ (01:51 AM) :
:-D
@bzurg@ (01:51 AM) :
aj mrdni popizditis budem dobila
@bzurg@ (01:52 AM) :
nema nikoga, ou nema nikoga... *pjeva*
@bzurg@ (01:52 AM) :
neeeeeeeeeeemaaaaa niiiiiiiiiiiiiikogaaaaaaaaaa
@bzurg@ (01:52 AM) :
ou
@bzurg@ (01:52 AM) :
neeeeeeeeeemaaaaaaaa niiiiiiiiiiiiiiiiikogaaaaaaaaa
@bzurg@ (01:53 AM) :
pjevam ja
@bzurg@ (01:53 AM) :
i tak
@bzurg@ (01:53 AM) :
mili bože kud sam zašo
@bzurg@ (01:53 AM) :
ljupina ajd već mislim da te neko zaklo u kuhinji
@bzurg@ (01:54 AM) :
jać bit svjedok
@bzurg@ (01:54 AM) :
sve sam vidla!
@bzurg@ (01:54 AM) :
sve!
@bzurg@ (01:54 AM) :
u biti nisam!!
@bzurg@ (01:54 AM) :
nemojte men ništ napravt!!!!!!!
@bzurg@ (01:54 AM) :
nisam ja, majke mi!

:D :D :D

I sad fino idem vanka, nakon sto godina (2 tjedna). Konačno ne pada kiša pa sam sva weeee, al trebala bi uskoro past jer to tako ide. Glavno da vi koji ćete se vratiti u sitne sate i koji imate naviku odmah sjedat za komp imate šta čitat. Naravno da ćete svi isti tren pohitat na moj blog (sa strepnjom u srcu u iščekivanju novog posta). Naravno.

mah mah!

Oke, probudila sam se konacno iz mrtvih. Spavala sam gotovo cijeli dan i to zato jer sam umorna i iscrpljena. Pozitivno iscrpljena. JAKO pozitivno iscrpljena. A to je, jelte, zato što sam bila na Apocalypticinom koncertu. Ljudi mo'i, bilo je

PRE - DO - BRO ! PRE – FUCKING - DOBRO!

Dakle.
Zadnja stanica – gl. kolodvor Zagreb. Izlazim, kisnem do kože nakon prijeđenih 20 metara (a lijepo mi mama kaže da uzmem kišobran. «Mneće mi trebat.» - reče Katarina Vakula samouvjereno), Šula čeka na kolodvoru s kišobranom u rukama, kartama u džepu, glavom na ramenu. Sve na mjestu.
Odlazimo do stana. Točnije rečeno, do zgrade, jer u stan nismo mogli ući. NARAVNO da sam uzela pogrešan ključ od ulaznih vrata.

Tako tipično ja. Nakon vrzmanja pred ulaznim vratima u nadi da će naići neki stanar s ključem, odlučimo se za drastičnu mjeru – zvonjenje nekoj dobroj duši da nam otključa. To vam je jedna zgrada dvaJstprvog stoljeća gdje bez ključa nema ulaska. Tak da onda pozvoniš određenom stanaru, kažeš da trebaš ući i on ti pritiskom na jedno dugme u svom stanu otključa vrata. Metodom slučajnog uzorka pritišćem zvono.

«Da, tko je?» - začuje se ženski glas s druge strane.
«Ovaaaj, ja sam. Vi me ne znate, al jel bi mi mogli otključat' ulazna vrata, nemam ključa?»

Oh, govorničkih li sposobnosti! :D
Oke, ušli smo i sve to, al to da nemam ključa je značilo da ne mogu prespavati u stanu kak sam si zamislila i sutradan lajsat po Zg-u, jer ne mogu nakon koncerta u neznamkoliko sati zvonit nekom normalnom tko već vjerojatno spava da mi otključa. Isto tako je značilo da svu prtljagu koja mi neće trebati (pidžama, roba, tojletni pribor etc.) moram drkljačit sa sobom na koncert i da se u sitne sate moram vraćati kući vlakom punim perverznjaka, pljačkaša, ubojica koji samo čekaju mlado krhko djevojče poput mene da ju siluju, orobe, prodaju u bijelo roblje, ubiju.
Dobro sam, hvala na pitanju.
Oko osam, kad je zakazan početak, odlazimo u Lisinski gdje se konc. održava.









Stvorila se već poprilična gužva. Darkeri gdje se okreneš. Koža vam, lanac tam. Odjednom sam se suočila s nekim osjećajem nepripadnosti. :D No dobro, malo bolji pogled na sve te ljude je osim darkera otkrivao i roditelje i djecu koji su zajedno došli na koncert i izblajhane ušminkane ženskice, i mlado, i staro, svakakve tipove ljudi, što govori nešto o toj glazbi (inače spoj klasike i metala, 4 violončela + bubanj, probavljivo za šire mase.).
Početak je kasnio sat vremena, al dobro. Kako rekoh, prikratili smo vrijeme odmjeravanjem i komentiranjem svakakih nekakih ljudi. Oglasilo se zvono za ulazak u dvoranu. Weee! Zauzimamo mjesta, bacamo pogled na predobro sređenu pozornicu s nekim cool Apocalyptica stolicama gdje oni sjede, platnom iza, bubnjevima na kojima će Miiko kasnije lupat ko pravi.
Većina slika je mutna jer je teško uslikati jasniju sliku s funkcijom na aparatu koja se podešava kad je zamračeno.







Na pozornicu je prva izašla Ana Rucner, predobro odsvirala svoje, a bome ni scenski nastup nije bio loš. Testosteron se gotovo mogao namirisati u zraku kad je u ultrakratkoj poluprozirnoj haljinici sjela na stolicu i raširila noge da smjesti violončelo.




Zatim mala stanka. Ponovno zvono. Počinje. Actually ću čuti i vidjeti Apocalypticu UŽIVO. Ima li tko vode da me polije kad padnem unesvijest?!!
Zamračenje pozornice, na pozornicu izlazi 5 muških silueta, u dvorani cika, vriska, euforija, adrenalin u nebesa. A bome i ženski hormoni. :D
Kako izreći neizrecivo? (pjesnikinka i po) Uživo zvuče milijun puta bolje, izgledaju milijun puta bolje, općenito su milijun puta bolji i općenito su najbolja grupa na svijetu. Jesu i gotovo. Scenski nastup također fenomenalan. Još kad dvojica najkosmatijih, Pertuu i Eicca, počnu istodobno mahati kosom u ritmu glazbe...savršeno. U početku smo svi poslušno sjedili na svojim mjestima, al kasnije se u navali adrenalina dobar dio sjatio pred pozornicu. I tako Šula i ja, umjesto na mjestima Bogu iza leđa, završimo odmah ispred pozornice. :D
Neopisiv je osjećaj kad bend kojega tako obožavaš stoji tek koji metar od tebe i slušaš ih s te udaljenosti i gledaš ih s te udaljenosti...tako blizu, a tako daleko. *ah*










Prošlo je prebrzo. Al tako bi bilo i da su svirali 40 dana i 40 noći. Na pozornicu su se nakon naših "We want more" skandiranja vraćali još dva puta.
I da, Paavo je rekao "Janica Kostelić". :D Zapravo ga nisam skužila i tek u vlaku sam jednog NGovca koji se također vraćao s Apocalyptice pitala wtf je rekao. Tnx God, mislim da bi me to stalno kopkalo. :D

Žalite vi koji niste išli. Onako, iz dna duše.

Apocalypticu ja volim.

Ja neću maturirati zbog ovog kompjutera. Danas mama slučajno vidjela kako odmah nakon buđenja puzam po podu i još u polusnu palim komp. Samo jedan primjer moje ovisnosti. Kaže da sam prevršila svaku mjeru. Mneeeeeee......:D
Evo Ga, my precious, mjesto gdje gubim dane:




Da svi fino vide gdje nastaje blog. :)
Očito da se nisam potrudila lickat stolić za fotografiranje, takav je kakav je, tako da me sad možete skroz psihološki okarakterizirati (osim toga da sam neuredna) :). Ma uvijek se vidi kad je namješteno, a to ne volim.
Malo kasnim, al rekla sam staviti neke slike s maturalne večeri. Zato evo dvitri':












Kako rekoh, nisam puno slikala, jedna od ovih je čak slika slike koju nisam ja uslikala (pogodi koja :).
Pred profesionalni fotografski objektiv, gdje ne mogu birati brisati_sliku-ili_ne, nikad više neću stati. NIKADNIKADNIKAD, osim za osobnu, zdravstvenu, policijski dosje, vozačku dozvolu (bwhahahaha, ta mi je dobra) i ostale gluposti kad je slikanje nužno.
Prerizično za moje živce jednom kad se izrade. Eto zbog čega se ja živciram, umjesto, npr., toga da knjigu za maturu ni takla nisam. Još sam sva na norijadi, besposličarenju i Apocalypticinom koncertu u nedjelju. Mah mah Sulki koji nam je nabavio karte. Bit će dobro i bit će slika.
I paničarenja dva dana pred maturu. ;)

A u stvari ne znam o čemu pisati. Ovi dani su bili prepuni događaja i bilo mi je teško započeti post jerbo nisam znala odakle krenuti. Sad mi je teško započeti jer zapravo NEMAM odakle početi, ništa, nula, zero, zipo. A piše mi se. Ko kad trebaš kihnuti, a ne ide. O_o
Tok misli is the key. Da.
Samo znam da trebam natrpat puno smajlića jer sam skužila da ne zvučim poprilično vedro budući da me svi nešto tješe u komentarima. :D A vedra sam, ozbiljno. Gle, smijem se: :) Jedan široki: :D Eto. *sretno dijete*
Jupi jei, u nedjelju najvjerojatnije idem na koncert Apocallyptice, nešto što sam mjesecima planirala i veselila se i čekala i čekala i čekala.
Najvjerojatnije. Puno toga se promijenilo od onda kada je bilo sigurno. Anyway, nije isto kao i onaj nikad prežaljeni propušteni koncert Hima i Rasmusa, ali nadomjestit će donekle tu tešku duševnu prazninu. :) Ćem se proveseliti i zaboraviti na sve sve sve sve što me hebe ovih dana u zdrav mladi mozak. (iako je zapravo sve nevažno u usporedbi s tim da sam Dachu i Cadrrea pobijedila u rps-u :P ;D)





Karta je skoro plaćena, a moji do danas nisu znali da idem na taj koncert. :D Uspjela sam im promuljati da sam im to već jednom rekla i da su mi dopustili, al im je, kao, ko i uvijek ušlo na jedno i izašlo na drugo uho. Uspjelo je. :D Njihova boljka je ta da kad ne slušaju što im netko govori odgovaraju sa Da, ahm. A to je, naravno, po potrebi potvrda. :D I onda im ja počnem kenjat o ulijevanju lažne nade, pa zar nisu rekli da smijem, a tako sam se veselila...bla bla...karta sažalijenja uvijek pali. :D
Uslijedila su pitanja s kim, kad, kako, gdje.
Mama: "U HNK-u?!! Kak može koncert nekih divljaka (njeno poimanje moje glazbe, op. ur.) biti u HNK-u?!"
HNK ju je ustvari smekšao jer je shvatila da se nešto na što se (previše) maše kosama ne može tamo održati. Živio HNK. :D
Al i dalje mi ono najvjerojatnije ne da mira. :/ Moje srce ne bi izdržalo 4.6. kad je konc.
Ma idem ja. :)

Moj monitor, kutija stara, mijenja boje i osvijetljenje i onak mi lagano ide na živce. Obolit ću od epilepsije nastavi li tako.
(btw, što učiniti kad vidiš epileptičara u kadi punoj vode kako ima napad? -U kadu ubaciti prljavi veš. :D)
Ja bih onaj tanki lijepi monitor. :( Po mogućnosti da dolazi spojen sa tipkovnicom (iliti laptop). :((( Zašto, o, zašto mi ga ne žele kupiti?
Dosta o tome.
Jučer je daklem bila maturalna večer. :)



Nemam puno fotki, moj mi aparat previše ide na živce da bih njim slikala. Haj faj tehnologija s tisuću funkcija koje treba namještati nije za mene. Za sada ništa.
Bilo je ok. Bilo je zanimljivo gledati sve te ljude u haljinama i odijelima, baš kao i plesati valcer (/gegati vrteći se u jednu stranu) s tatom. Glazba koja je svirala uopće nije bila zanimljiva, ali to je bilo i za očekivati od jednog svatovskog benda. Zadnji put smo svi četvrti razredi bili na okupu. I wonder...
Što li će biti sa svim tim ljudima? Kakav će život imati? Nekoga će vjerojatno strefit auto. Netko će se proslaviti. Netko će oboliti od zloćudne bolesti, imati puno djece, nemati ni jedno, neke će muževi tući, druge će ostati udovice, netko će poginuti u avionskoj nesreći, netko će se baciti u lopovske vode, završiti na doživotnoj robiji, netko će se ubiti, obogatiti, završiti na ulici, odseliti u Ameriku, netko živjeti dugo i sretno. Isto tako je moguće da se netko od nas slučajno sretne na ulici za dvadesetak godina, spetlja i vjenča. Ili da se naša djeca spetljaju i vjenčaju, a mi im pričamo kak smo išli u paralelne razrede. Možda će netko od nas završiti u istom staračkom domu. Jesam li neke od njih jučer vidjela zadnji put u životu?
O čemu ćemo pričati na 30-oj godišnjici mature? Vjerojatno pucati prazne fraze iako smo u srednjoj bili super prijatelji. Kako ćemo izgledati? Ne mogu nas zamisliti ne-mlade, ne-lude i naborane. Vjerojatno nećemo plesati na stolu.
Oh well. Možda je ipak malo prerano o tome razmišljati.
Prije svega treba riješiti vječno pitanje što obući večeras.

Znate onu Nickelbackovu Photograph? Jednom davno (kad sam još išla u srednju školu) ludila sam za tom pjesmom. Bila sam u svojoj uobičajenoj fazi kad preslušavam neku pjesmu milijun puta dnevno, kad ju ne mogu izbaciti iz glave, kad mi je trenutno najnajnajbolja pjesma na svijetu. Ova govori o vremenima kad je pjevač bio srednjoškolac, prijateljima koje godinama nije vidio, srednjoškolskim ljubavima, tadašnjim navikama, svemu onome čega ću se i ja za 20-ak godina (kao frontmenica megauspješne grupe) prisjećati gledajući slike iz ovih dana.
Ja nećem prekinuti kontakte sa (svim) svojim prijateljima. nećunećuneću
I mrzim kad mi odrasli mudro zbore da to tako mora biti i da ni s Anncy jednog dana neću biti u kontaktu. Ona i ja ćemo zajedno plesti papučice za svoje unuke i točka. Znam da zvučim mlado, naivno, zaneseno, nerealno. You say I'm a dreamer, I say you're not believer.
Dostojno smo proslavili kraj. Bilo je preprepredobro, o tome govori i činjenica da su jednu maturanticu dan sutra našli u parku pijanu i pothlađenu. :D :D :D Nije smiješno, al je smiješno. :D :D :D
Slikala nisam, bila sam prezauzeta, al ovdje imate neke fotke. Koncert i jeftino pivo nismo dočekali (obećanje ludom radovanje) no dobro.
Sutra stavljamo točku na i - maturalna večer. :)
Parada haljinica, cipelica, torbica, odmjeravajućih pogleda, tračeva i loše glazbe. Jako sam skeptična, al većina kaže da im je dobro bilo, valjda će i meni...knows who...
Bit će fotki. Ne previše, jer nastavim li tako s fotkama, navući ću neke stare perverznjake na blog. :)
I tako. Kako moja mudra mati reče, završila sam jedno lijepo poglavlje u životu.
Heh, al još bolje me čeka...:)



"Photograph"

Look at this photograph
Everytime I do it makes me laugh
How did our eyes get so red
And what the hell is on Joey's head

And this is where I grew up
I think the present owner fixed it up
I never knew we'd ever went without
The second floor is hard for sneaking out

And this is where I went to school
Most of the time had better things to do
Criminal record says I broke in twice
I must have done it half a dozen times

I wonder if It's too late
Should i go back and try to graduate
Life's better now then it was back then
If I was them I wouldn't let me in

Oh oh oh
Oh god I

Every memory of looking out the back door
I had the photo album spread out on my bedroom floor
It's hard to say it, time to say it
Goodbye, goodbye

Every memory of walking out the front door
I found the photo of the friend that I was looking for
It's hard to say it, time to say it
Goodbye, goodbye

Remember the old arcade
Blew every dollar that we ever made
The cops hated us hangin' out
They say somebody went and burned it down

We used to listen to the radio
And sing along with every song we know
We said someday we'd find out how it feels
To sing to more than just the steering wheel

Kim's the first girl I kissed
I was so nervous that I nearly missed
She's had a couple of kids since then
I haven't seen her since god knows when

Oh oh oh
Oh god I

Every memory of looking out the back door
I had the photo album spread out on my bedroom floor
It's hard to say it, time to say it
Goodbye, goodbye

Every memory of walking out the front door
I found the photo of the friend that I was looking for
It's hard to say it, time to say it
Goodbye, goodbye

I miss that town
I miss the faces
You can't erase
You can't replace it
I miss it now
I can't believe it

So hard to stay
Too hard to leave it

If I could I relive those days
I know the one thing that would never change

Every memory of looking out the back door
I had the photo album spread out on my bedroom floor
It's hard to say it, time to say it
Goodbye, goodbye

Every memory of walking out the front door
I found the photo of the friend that I was looking for
It's hard to say it, time to say it
Goodbye, goodbye

Look at this photograph
Everytime I do it makes me laugh
Everytime I do it makes me

...i tak. =D
Za one koji ne znaju, u pitanju je norijada jedne opće gimnazije. Dani ponosa i slave. Yeah. =D

Sad bih najradije hostala slike koje bi ukratko opisale atmosferu ovih dana, al em sam preljena, em ne znam prebacit slike s aparata na komp i ne da mi se skužavat kak to ide jer sam preljena again. Više mi se ne da ni baviti stvarima koje me vesele. Jednostavno uživam ne radeći ništa. Party here, party there, party everywhere. Na primjer jučer. Jučer je bio jako lijep dan. A bit će i u srijedu jerbo je na korzu koncert maturantima u čast. Prije toga ću još jednom pasti na vozačkom ispitu jer sam glupa i tupa i nesposobna (vozila sam danas), al bar je ovih dana na to lako zaboraviti.
I baš sam nekako emocionalna u zadnje vrijeme. Pekmezim se na svaku sliku od prije, svaku razrednu provalu, pse lutalice, tužne filmske scene. Pekmezim se i sad jer mi je upravo proletjelo glavom kako je ovaj blog dosad zabilježio mnoge moje frustracije uglavnom uzorovane školom. Mema više. Meeemaaaa. Vrhunac je bio jučer kad sam se rasplakala na maturantskom partyju. I dalje ostajem pri teoriji da je plakanje u javnosti skroz jadno i u velikoj većini slučajeva samo pokušaj privlačenja pozornosti.
Ono što mi trenutno odvraća pažnju od svega toga je činjenica da je danas sestrina krizma i da je bogatija za mobitel, digitalni i 2000 kn, dok sam ja u njenim godinama (*drhtavim glasom oslanjajući se na štap*) od svega toga imala kurac od ofce. Da barem imalo zaslužuje išta od toga ne bih se bunila. (da se razumijemo, ono iz prethodnog posta ja zaslužujem i to uopće nije upitno.)
Pleše (/skače) mi se. Idem van. Zadnji vikend kao srednjoškolka. (bwah, prekini više s tim)

mah mah